Dieser Text ist Copyright FREE.Voraussetzung: Autorangabe/Verweis auf die Homepage: www.bilderverbot-islam.com
TEXT wurde in der bosnischen Zeitschrift NOVI HORIZONTI (www.novihorizonti.ba) im Februar 2009 (Nr.114) veröffentlicht.
PDF Verzija(2,91MB)
ZAŠTO ISLAM ZABRANJUJE FIGURATIVNU UMJETNOST
Piše: dr. Almir IBRIĆ
Postoje određeni krugovi koji smatraju da su sve slike u islamu zabranjene. To mišljenje je dobilo na popularnosti u posljednje vrijeme, nakon objavljivanja blasfemičnih karikatura kojima se vrijeđaju najveće muslimanske svetinje. Međutim, da li je baš tako? Da li islam zabranjuje svaku vrstu „slikanja“? Šta se zapravo htjelo reći u hadisima u kojima se proklinju „el-musavvirun“ (doslovce, „oni koji slikaju“)? U ovom radu pročitajte razmišljanja dr. Almira Ibrića, mladog Bošnjaka koji je na Bečkom univerzitetu odbranio doktorsku disertaciju na temu „Zabrana figurativne umjetnosti u islamu“.
Fotografija kao „zakočeni“ prostor i vrijeme
Slike su u islamu, polazeći od oko 200 hadisa koji govore o tome i mnogih kur`anskih ajeta, koji se doduše indirektno bave tom temom, često bile tema o kojoj se raspravljalo. Međutim, evidentno je da je u okrilju islama nastala svjetski poznata knjižna umjetnost i apstraktna umjetnost ornamentike. Slike su komentarisane kao nešto što ne valja, nešto što odvodi od staze Stvoritelja (od onoga našto smo Fatihom naviknuti kroz vjekove), od istine (koja se poizjednačava s Allahom, dž.š.). Ipak, kao što smo naveli, oponašanje prirode (mimesis) u islamskoj umjetnosti se desilo kroz vrijeme, pa čak i stvaranje onih, u početku definitivno omraženih figurativnih slika. Počevši s Iranom i nakon toga Turskom, islamska imperija je prihvatlia polahko i fotografiju (prva fotografija na „islamkoj teritoriji“ je napravljena 7. novembra 1839. u Aleksandriji) koja je kao izum sa Zapada došla na Orijent. Prvi fotografi na tim područjima bili su kršćani i židovi koji su radili za imućne muslimane. I na ovom primjeru se vidi da su muslimani, sumnjajući u proizvod fotografija i pokušavajući ispuniti vjersku odredbu, sjećajući se hadisa o Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., u kojem se kaže da melek Džibril neće ući u kuću ako se u njoj nalaze slike i navodeći kaznu koja očekuje one što slike prave, izbjegavali da se direktno bave tim novim zanatom. Vremenom, i muslimani su, od skupljanja slika (iranski vladar Nasir al-Din, vrijeme vladavine 1848-96, imao je u svom arhivu preko 20.000 fotografija) počeli i sami fotografisati (prve škole u Iranu, zatim u Istanbulu). Fotografija je smatrana fiksiranjem sjenki, ne u smislu mimesisa, nego u smislu zaustavljenog prostora i vremena. Baš ta činjenica otvarala je vrata kritičarima koji su, citirajući kur’ansku suru Ja-Sin – o sveobuhvatnom kretanju u univerzumu („…svi oni u svemiru plove.“ 36,40), naglašavali da su slikani ljudi izloženi zlim džinima jer, suprotno Božijoj naredbi i određenju, ostaju fikisrani u slici.
Zašto islam zabranjuje slike?
Već je spominjano da u islamu postoje tekstovi (hadisi) koji govore o „prezrenosti slika i slikara“. Štaviše, postoje izričiti hadiski tekstovi koji ističu da su tetovaže ali i zanat (posao) tetoviranja zabranjeni.
Potrebno je istaći da islamsko poimanje slika treba sagledavati u širem kontekstu. Naime, u predislamsko doba postojala su vjerovanja kao što su dinamizam i animizam, posebno vjerovanje u džine čija egzistencija kasnije biva potvrđena i časnim Kur`anom. Tokom historije dinamistički pogledi na svijet su reformisani, ali nisu nestali, kako pokazuju i razni talismani i hamajlije i u današnje doba. Dinamističko vjerovanje polazi od mišljenja da predmeti iz prirode utječu svojom snagom na zbivanje, kao što, u animizmu, nevidljiva bića mogu utjecati na zbivanja, ali i na inspriraciju, npr. umjetnika koji radi na umjetničkom djelu.
Islamska zabrana figurativne umjetnosti je, zapravo, zabrana politeizma, mnogoboštva i tako bi trebalo tu zabranu i razumjeti. Slika je produkt imaginacije i predstavljanja prirode (u širokom smislu), pri čemu se i priroda i imaginacija (iako direktni produkt duše) poistovjećuju sa Stvoriteljem. Allah, dž.š., je Stvoritelj postojanja i samo on, po aš’aritskoj filozofiji, može da prestrojava atome onako kako nam se oni, u nama poznatom prostoru i vremenu, prikazuju. Čovjek, tako kažu aš’ariti, može kao Božiji zastupnik na zemlji (halifa) te atome prestrojavati u svojoj moći, ali samo dotle dok ne bi postao konkurencija Bogu (tj. dotle dok ne umisli da je konkurencija Božijem stvaranju).
Slika je direktna ljudska produkcija a indirektno i Božija, u smislu tevhida, svobuhvatnog jedinsta Allaha, dž.š. Ljudi preuzimaju moć stvaranja u momentu stvaranja i ta moć im se dopridjeljuje od strane Allaha, dž.š. (aš’aritsko učenje o poprimanju moći) od kog trenutka ljudi sami preuzimaju odgovornost za to svoje konkretno djelo. U vezi s pitanjem slobode volje i čovjekove odgovornosti, postoji najmanje pet pozicija islamske filozofije u vezi sa zabranom figurativnog prikazivanja. Samim tim su ljudi sami za svoje (ne)učinke odgovorni, kao naprimjer – za život u materijalističkom – modernom džahilijskom dobu. Baš protiv toga se fokusira islamska zabrana figurativnog prikazivanja, a ne protiv namjesno primijenjene umjetnosti. Na taj način se treba i digitalna slika u islamskom svijetu razumjeti: mega tv-stanice arapskog svijeta agiraju, samouvjerene, u islamskom smislu, međutim, baš one nisu u potpunosti razumjele smisao zabrane slika i samim tim se puno ne razlikuju od zapadnjačkih tv-stanica. Tako je i digitalna slika u islamu preuzela ulogu koju ima na Zapadu: upravljanje voljom gledalaca jer se prikazuje ono što se želi.
Čitati umjesto gledati
Po islamskom učenju, nije dozvoljeno prikazivati Boga, dž.š., jer je on, kako kaže, između ostalog, i sura El-Ihlas, izvan prostora i vremena, tj. izvan zakona kauzaliteta po kojima funkcioniše Univerzum. S takvim shvatanjem islam kategorički odbija prikazivanje kršćanskog trojstva i na tu temu razvijene ikonografije jer, Isa, a.s., i nije bio na krst razapet, kako nas uči Kur`an. Pa čak je i poslanik Muhammed, s.a.v.s., samo čovjek, kako Kur`an kaže, izabran u narodu da donese poruku svjetovima. Samim tim, nije moguće stvarati kult čovjeka ili poslanika, kao u kršćanskom svijetu. Zbog toga su kur`anski ajeti, u lijepim kaligrafskim formama, postali standardni element arhitekture i umjetnosti u islamu. Uz to su, kao što znamo, prve riječi Objave bile ikre, dakle, čitaj, govori, što utječe na glavnu filozofiju zabrane figurativnog prikazivanja, pokazujući da je riječ, znanje koje se prenosi, vrijedno forsiranja. Time postaje jasno da je islamska obaveza – izučavanje i traženje znanja. Tu obavezu namjerno ističemo, jer se slika, dakle, više čita nego gleda, s obzirom da se imitacijom prirode ne može doći do rezultata kao učenjem o prirodi, a ako imitacija služi učenju onda se to može okarekterisati pozitivnim.
Dakle, islamska zabrana figurativne umjetnosti postoji, ali ona ima mnogo značajniji cilj nego što je puka zabrana slika, s obzirom da se često može i učiti (sticati znanje) upravo pomoću slike, kao npr. kada se studira medicina. Zabrana se, dakle, odnosi na umjetničko slikanje koje vodi širku (politeizmu, mnogoboštvu).
Zabrana slika ili zabrana umjetnosti?
Umjetnički izraz ne vodi ka mnogoboštvu nego ispoljava mnoštvo stvaralaštva u Allahovom, dž.š., jedinstvu, tevhidu, što, ni u kom slučaju, nije u konfliktu sa samim islamom. Jer, čudo u životinjskom svijetu je npr., mijenjanje boje kameleona spram podloge po kojoj hoda. Tako je i ljudsko stvaralaštvo čudo koje se ubraja u Allahovo, dž.š., stvaralaštvo. Naravno, mi ljudi posjedujemo inteligenciju i zbog toga imamo i odgovornost za zakone u čijim okvirima treba da se krećemo, a oni su nam dati Kur`anom časnim. Islamska zabrana slika ili figurativne umjetnosti nije opća zabrana umjetnosti.
I pored spomenutih činjenica, postoji trend u islamskom društvu ka uopćenoj zabrani umjetnosti, iako se, u međuvremenu, najkasnije od pronalaska fotografije krajem 19. vijeka, i nevjerovatnim progresom u tehnici – sve do današnjeg, digitalnog svijeta, osjećaju promjene ka činjeničnom razumijevanju te zabrane. To potvrđuje i današnja islamska umjetnička scena koja je širom svijeta sve aktivnija (kao npr. Shirin Neshat, fotoreporterka iz Irana, čije su fotografije žena s nikabom obišle svijet).
I pored svega toga, ne može se zanemariti održavanje zabrane slika u sakralnoj arhitekturi, kao što se može vidjeti širom islamskog svijeta, gdje se u džamijama nikada ne može naći figurativna slika ili fotografija (ne računajući šiitske pravce u čijim se džamijama, npr. u Iranu, mogu čak i kupiti slike poslanika Muhammeda koje, dokazano je, ustvari potiču iz 16. vijeka iz italijanske renesanse i definitivno ne prikazuju Poslanika, s.a.v.s.). S druge strane, baš zbog te zabrane, razvile su se nevjerovatna i neuporediva po ljepoti – islamska kaligrafija i arabeska koja svoj razvoj nije ni danas prekinula, nego se u formi novih geometrijskih oblika širi svijetom, naravno, i uz pomoć novih medija, kao što je internet. Taj proces, koji u zapadnom svijetu često nazivaju sekularizacijom islamskog svijeta, u našem slučaju u vezi je s umjetnošću, ustvari nije sekularizam i liberalizacija islama nego, u protivnom, to je renesansa islama, povratak stvarnoj kur`anskoj poruci, povratak već spomenutoj riječi i znanju, povratak islamskoj obavezi učenja i sticanja znanja, jer kako Kur`an nalaže: „A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni“ (35,28)
S druge strane, islamski umjetnici ne treba da se smatraju zarobljenicima kaligrafije i apstrakcije, pošto ne stvaraju tako često figurativnu umjetnost (iako se i ovaj trend mijenja, kao što smo naglasili). To umijeće u kaligrafiji i apstrakciji islamskih umjetničikih djela je virtuoznost iz ništa načiniti puno, dakle iz praktično male ideje pokazati veliku umjetnost. Pri tome se radi o apstraktnoj mustri koja se, naizgled, ponavlja u beskrajnost, što je simboličko predstavljanje islamske filozofije, tevhida, jedinstva i beskonačnosti Stvoritelja. Simbolika koja pri tome nastaje manje je važna od poruke Objave koja iz toga proizlazi, a što je stvarni izazov za svakog islamskog umjetnika. Pogled na apstraktnu beskonačnu mustru skače s jednog na drugi oblik, s očekivanjem razumijevanja mustre. Međutim, pošto je ona naizgled beskonačna, dakle, nedokučiva, tako je i poimanje Stvoritelja nedokučivo jer je on transcendentan. Ipak, samo ova apstrakcija, koja je od svake materijalne, nama poznate dimenzije, različita, može pokrenuti na razmišljanje o neshvatljivosti Stvoritelja. Svaka prisutnost materijalne dimenzije znači za umjetnika prisutnost kopije, bez stvarnog jezgra, iz kojeg je stvarnost Stvoritelja opipljiva. Iako je slikanje knjiga u islamskom svijetu bilo, u početku, jedina vrsta figurativne umjetnosti koja je značajno utjecala na islamske umjetnike, ono je bilo ograničeno na malo tema koje su, u raznim varijantama slikane: Miradž, prikazi Poslanika, s.a.v.s., i njegovih bliskih prijatelja kao i važne historijske scene. Naravno, ovdje treba istaći da je to činjeno, uglavnom, pod okriljem heretičkih grupa koje nisu poštovale idžama’, konsenzus ili opću saglasnost islamskih učenjaka – da nije dozvoljeno slikati lik bilo kojeg Božijeg poslanika! Samim tim su te teme bile vremenski ograničene, zarobljene u stil tog vremena, što se za apstraktnu ornamentiku, sa matematičkim temeljima, ne može reći: ona je i danas svježa i moderna kao i u doba u kojem je nastala. Baš kao i prije stotine godina, ova apstrakcija izaziva i danas divljenje posmatrača, dok pogled na figurativnu umjetnost iz tog doba, zbog navike oka na današnju tehniku i svijet slika u kome živimo, izaziva samo čuđenje ili nerazumijevanje (osim ako se radi o ljudima koji to izučavaju). Česta dvodimenzionalnost tih figurativnih oblika, zbog straha od trodimezionalnosti i figura koje bacaju sjenke koje bi mogle možda biti oživljenje (to je osnova teorije zabrane slika), dokaz je postojanja zabrane jer je perspektiva u umjetnosti bila i njima poznata. Ipak, islamska umjetnost nije zakržljala zbog te zabrane, naprotiv! Kako smo vidjeli, ona je razvila forme koje su postale standard u svjetskoj umjetnosti. Isto tako je pogrešno tvrditi, kako neki rade, da je cjelokupna islamska figurativna umjetnost reprodukcija već tada poznatih stilova. Tačno je da je islamska figurativna umjetnost bila pod utjecajem tada poznatih stilova (Zar nije tako uvijek u historiji čovječanstva? Zar se mogao razviti neki stil u umjetnosti a da bude potpuno nezavisan od do tada poznatih?), ali, isto tako, mora se priznati nastajanje novog pravca, nove stilistike i novih tematskih prikazivanja, koji su do tada poznatoj umjetnosti bili nepoznati.
Zabrana figurativne umjetnosti u islamu, zabrana slika u islamu, utjecala je i ima odlučujući utjecaj na razvoj islamske umjetnosti ili umjetnosti u islamu uopće. Nije važno koliko kvalitativno i kvantitativno taj razvoj utječe na razvoj umjetnosti, važan je njegov utjecaj. Ipak, ova zabrana postavlja mnogo pitanja koja su do danas nerazjašnjena: da li uopće ima smisla slikati prirodu i čemu to vodi? Da li je vrijeme koje je na to potrošeno samo vrijeme lične zabave ili vodi nekom rezultatu? Da li fraza slika govori više od hiljadu riječi može nešto i slijepom čovjeku reći? Ne, mnogo važnija je, po vjerovanju muslimana, po kur`anskoj Objavi, riječ, sticanje znanja (čak i onog uz pomoć slika) i samim tim spoznaja, u nama samima, Allaha, dž.š., i tim putem prikazivanja duhovnih slika koje može vidjeti i slijep čovjek: Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur`an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten? (Kur’an, sura Fussilet, 53. ajet).